Za novinstvo

O nama

Pri spomenu Hrvatskoga glazbenog zavoda većina Zagrepčana pomisli prvo na zgradu s koncertnom dvoranom u Gundulićevoj 6. To je razumljivo, budući da je taj glazbeni prostor prisutan u kulturnom životu Zagreba već više od 140 godina. Međutim, HGZ je mnogo više od toga. Prije svega, resi ga epitet naše najstarije kulturne institucije, jer je osnovan 1827, prije točno 190 godina. Nadalje, bio je, između ostalog, izvorištem cjelokupnoga glazbenog školstva u Zagrebu, zasnivatelj stalnog javnog koncertnog života, promicatelj glazbenog amaterizma. Potonje je u samom svom ustroju ostao do danas - društvo ljubitelja glazbe s gotovo 700 članova, kojemu mogu pristupiti svi koji vole glazbu, bez obzira na glazbeno znanje ili vještinu sviranja.

Tako je bilo od samog početka, kada su se na Griču 1827. godine počeli okupljati glazbeni amateri željni muziciranja. U računsku su knjigu (koja se još i danas čuva u arhivu HGZ-a) upisivani troškovi za nabavku nota, pultova, osnovnog namještaja i organizaciju prvog nastupa 18. travnja u dvorani ondašnje Akademije na Katarininom trgu (danas Gornjogradska gimnazija). Taj bi datum, prema riječima Ladislava Šabana, autora knjige o HGZ-u, "trebalo zlatnim slovima upisati u anale povijesti kulture Zagreba, jer je njime stvorena prva karika za dugi lanac nebrojenih javnih koncerata, sve do naših dana". Uistinu, Glazbeni je zavod u 19. stoljeću bio glavni organizator koncerata u Zagrebu, pogotovo prije pojave značajnih pjevačkih društava.

Novoosnovani amaterski orkestar i njegov dirigent Juraj Karlo Wisner von Morgenstern za svoj su prvi nastup dobili pohvalnu kritiku u zagrebačkim novinama. Tek nekoliko tjedana kasnije od vlasti je stigla službena dozvola za rad društva Societas filharmonica zagrabiensis, u svakodnevnom životu agramerskog Zagreba zvanog Musikverein. Do kraja godine Društvo je imalo 111 članova - u Zagrebu koji je imao samo desetak tisuća stanovnika. Društvo je tijekom vremena promijenilo nekoliko naziva - hrvatski naziv Skladnoglasja družtvo zagrebačko dobiva 1847, a kada je Hrvatski sabor 1861. odredio stalnu godišnju dotaciju Društvu, zahtijevao je da ono u svojem imenu umjesto riječ "društvo" ima riječ "zavod", pa je tako ostalo i do danas.

Niz imena osoba povezanih s HGZ-om počinje, dakako, osnivačima. Najvažniji među njima bio je Wisner von Morgenstern, vodeći zagrebački glazbenik prve polovice 19. stoljeća, o kojem šira javnost danas još uvijek premalo zna. Popis prvih članova raznih zanimanja donosi i imena poznatih muzičara Ivana Padovca i Ferde Livadića. Za počasne članove birani su priznati umjetnici ili oni koji su svojim radom i zalaganjem znatno pomogli Društvu. Najpoznatiji je počasni član HGZ-a Franz Liszt. Članovi Društva uručili su mu povelju i odsvirali podoknicu ispred svratišta "K caru austrijskom" (danas NaMa u Ilici) gdje je odsjeo kada je u srpnju 1846. gostovao u Zagrebu. Prema onodobnom običaju Društvo je imalo i pokrovitelje koji su nastojali raditi na dobrobit Društva. Osobito se u tome isticao nadbiskup Juraj Haulik, izdašno financijski pomažući njegov rad.

Već spomenuti duh amaterizima ogleda se i u činjenici da HGZ-om od osnutka do danas upravlja Ravnateljstvo bez naknade za svoj rad. K tome, nepisano je pravilo da su predsjednici HGZ-a neglazbenici (uz iznimku Ive Tijardovića u kriznim vremenima nakon 1945. kada je HGZ-u kao "preživjeloj ustanovi" prijetilo ukidanje, a on je tada bio intendant Hrvatskog narodnog kazališta) - počam od prvoga, mladoga valpovačkog baruna Gustava Prandaua, pa do današnjeg predsjednika Marcela Bačića, umirovljenog izvanrednog profesora na Akademiji likovnih umjetnosti. Neki su predsjednici ostavili osobito duboki trag u povijesti Društva. Bilo je među njima i vrsnih glazbenih amatera, poput klarinetista Dragutina Klobučarića i violinista Milana Žepića. Karakteristično je da su članovi Ravnateljstva i predsjednici nastojali pridonijeti Društvu i u području koje je bilo njihova struka, pa je tako za vrijeme predsjednikovanja Andre Mohorovičića znatno obnovljena zgrada.

Poput sličnih građanskih glazbenih društava u ovom dijelu Europe i zagrebačko je u svojem statutu zacrtalo osnivanje glazbene škole. Počela je s radom 16. veljače 1829. u prostorijama Društva u Akademiji na Katarininom trgu. Na početku je bilo 36 učenika, koji su pohađali trogodišnji nauk u pjevanju ili gudačkim instrumentima, a podučavala su ih tri učitelja. Iz te male škole iznjedrili su se glazbenici koji će ponijeti teret svekolikog podučavanja glazbe u Zagrebu, kao i oni koji su stečeno znanje iskoristili za uspješne svjetske karijere. Škola je brzo rasla, pa su 1851. primljeni novi nastavnici, a mjesto nadzornika (ravnatelja) škole preuzeo je Vatroslav Lisinski, član Ravnateljstva i dirigent Društvenog orkestra. Imena najboljih učenika upisivala su se krasopisom u tzv. "Zlatnu knjigu".

Nakon pada Bachovog apsolutizma i dobivanja državne potpore za svoju glazbenu školu, Društvo napreduje te izdaje i svoje prvo notno izdanje, zbirku popijevaka hrvatskih autora. Nastojanjima Ravnateljstva iz Beča je pozvan Ivan Zajc  koji je 1870. godine preuzeo mjesto direktora glazbene škole. Zajc je svojim mnogostranim djelovanjem na školi obilježio nekoliko sljedećih desetljeća. Kratko vrijeme je na školi učitelj klavira bio Franjo Ksaver Kuhač. Bilo je to u doba dok je na hrvatski prevodio glazbenu terminologiju, od koje su neke riječi, poput kajdanke, ostale u uporabi sve do danas. Kada je povjesničar Vjekoslav Klaić 1890. godine postao potpredsjednik Ravnateljstva, preuzeo je upravljanje škole. U niz brojnih Klaićevih zasluga ubraja se i njegovo zalaganje da se 1919. na školu primi kao učenik Ivan Matetić Ronjgov, premda je sa svojih 40 godina daleko premašio dobnu granicu za upis.

Nakon uzaludnih molbi Vladi da odobri podizanje škole na razinu konzervatorija, Ravnateljstvo ju je 1916. proglasilo Hrvatskim zemaljskim konzervatorijem. Po svršetku Prvoga svjetskog rada, Ravnateljstvo je odlučilo konzervatorij predati Vladi, što je realizirano 1920., a nova je ustanova uskoro prerasla u Muzičku akademiju.

Posebna su tema koncerti koje je HGZ priređivao tijekom svoje bogate prošlosti. U 19. stoljeću ističu se izvedba Mozartova Requiema 1837. (zabilježeno je da je sudjelovalo oko 200 izvođača!) i prva izvedba Beethovenove velebne Devete simfonije u Zagrebu, u suorganizaciji s pjevačkim društvom "Kolo" 1900. godine. Tri godine kasnije HGZ je organizirao gostovanje skladatelja i dirigenta Richarda Straussa i Tonkünstler orkestra iz Berlina. Premda je Strauss već tada bio slavan i privukao velik broj publike, koncert je završio s deficitom.

Razdoblje između svjetskih ratova bilo je po broju i važnosti koncerata gotovo nedostižno. Publici su sistematski predstavljeni hrvatski skladatelji, kako suvremeni, tako i oni čiji se opus tek tada počeo istraživati, poput Ivana Lukačića. Na podiju HGZ-a muzicirao je mladi Artur Rubinstein, a Igor Stravinski je za klavirom pratio svoju prijateljicu Maju Strozzi. Koncerti organizirani 1950-tih i 1960-tih godina privukli su za današnje pojmove nevjerojatan broj publike (npr. prva jugoslavenska izvedba Kunst der Fuge J. S. Bacha). I u novije vrijeme HGZ nastavlja sa svojom tradicijom: upoznaje publiku s manje poznatim djelima velikih majstora (ciklusom matineja Mozart nedjeljom u proljeće 1991. godine), obnavlja staru zagrebačku tradiciju operete (parodijom Otelo ili mletački crnac iz Venecije Gjure Eisenhutha), priređuje skladateljske večeri suvremenih hrvatskih skladatelja (npr. Silvija Foretića), te koncerte s djelima iz svoje bogate knjižnice, kao što je bio nedavni projekt Društvenog orkestra Muzika iz Algarottijeve zbirke.

Društvo je svoje prostorije za rad imalo na nekoliko lokacija na Gornjem gradu, sve dok se nakon pola stoljeća konačno 1876. nije uselilo u vlastiti dom u Gundulićevoj ulici. Sredstva su prikupljena javnom dobrotvornom sabirnom akcijom na koju su se odazvali mnogi, pa i sam Franjo Josip I. koji, međutim, nije darovao ni desetinu potrebnog iznosa. Gradnja je bila povjerena poduzetnicima Janku Grahoru i Franji Kleinu, poznatim imenima u povijesti izgradnje Zagreba. Tako je Zagreb dobio svoju prvu koncertnu dvoranu, poznatu po izvanrednoj akustici. Dvokatna zgrada ima skladno raščlanjeno neorenesansno pročelje s visokim prozorima i natpisom Arti musices ("muzičkoj umjetnosti"). Premda nalikuje na palaču, nenametljivo se uklapa u ambijent Gundulićeve ulice.

Razvoj glazbene škole prisilio je Ravnateljstvo da već deset godina kasnije počne razmišljati o još jednoj zgradi, pa je tako kupljeno susjedno zemljište, prema Ilici. Ujedno je na poticaj Izidora Kršnjavoga odlučeno da se izradi novo stubište do koncertne dvorane, koje je postalo jedno od najljepših iz onoga vremena u Zagrebu. Nova je zgrada dovršena 1895. godine. Za razliku od stare zgrade nova je trokatna; kada se gleda s ulice vidljivo je da je riječ o dvjema zgradama, dok se one iznutra doimlju kao cjelina.

       Svečano otvaranje obnovljenog stubišta i nove zgrade bilo je 14. listopada 1895, a uz najviše hrvatske uglednike otvaranju je prisustvovao car Franjo Josip I, koji je ranije istoga dana otvorio zgradu Hrvatskog narodnog kazališta. U spomen na taj događaj postavljena je u HGZ-u mramorna ploča iznad zrcala na stubištu. Međutim, budući da su ju resila imena koja nakon 1918. godine nisu bila podobna (Franjo Josip I, Khuen-Hedervary, Kršnjavi) ploča je okrenuta te je u doba Jugoslavije na to mjesto stavljen brončani reljef Grge Antunca s likom Josipa Broza Tita. No, 1991. došlo je do demokratskih promjena i u novoj Hrvatskoj reljef je pospremljen u arhiv, a spomen-ploča Franji Josipu ponovno je okrenuta javnosti.

 Glazbena knjižnica HGZ-a jedna od najstarijih i najznačajnijih takvih knjižnica u Zagrebu i Hrvatskoj. Zalaganjem hrvatskog muzikologa Dragana Plamenca 1935. godine predana joj je na čuvanje vrlo vrijedna zbirka muzikalija don Nikole Udine-Algarottija (1791-1838), vlasništvo rimokatoličke župe u Krku. Algarotti je bio svećenik i strastveni sakupljač nota. Njegova je zbirka poznata diljem svijeta, osobito zbog ranih izdanja i rijetkih prijepisa skladbi.

Početak rada arhiva HGZ-a vezan je uz prvu godinu rada Društva, od kada datiraju prvi spisi. Uza spise i račune u arhivu se prikupljala  razna arhivska građa, mahom vezana uz djelatnost i zgradu HGZ-a. Pohranjeno je, primjerice, oko 8.500 koncertnih programa. Osobito su važne ostavštine hrvatskih muzičara, njih četrdeset. Istraživači i muzičari najviše se zanimaju za ostavštinu Dore Pejačević, Borisa Papandopula, Lovre Matačića i Božidara Kunca.

HGZ posjeduje dvije značajne zbirke instrumenata koje su zbog nedostatnog prostora u zgradi HGZ-a na pohrani u zagrebačkim muzejima: zbirka narodnih instrumenata, otkupljena od Franje Ks. Kuhača, na pohrani je u Etnografskom muzeju, a zbirka starih (velikim dijelom puhačkih) instrumenata u Muzeju za umjetnost i obrt. U toj HGZ-ovoj zbirci je i čuvena dvovrata gitara Ivana Padovca.

Priča o 190 godina dugoj povijesti HGZ-a nužno je nakrcana godinama, imenima i drugim podacima. Za HGZ je karakteristično da mu neki ljudi posvete desetljeća svojega života, primjerice Igor Gjadrov koji je 48 godina dirigirao Društvenim orkestrom.

Na kraju se možete pitati: Što je HGZ danas? Odgovor "zgrada" nije, dakako, pogrešan, jer je riječ o spomeniku kulture što ga već 140 godina čuvaju muze u velikoj koncertnoj dvorani. No, svoje mjesto u koncertnom životu Zagreba HGZ nalazi na taj način što priređuje koncerte svojih četiriju amaterskih ansambala (uz Društveni orkestar već četvrt stoljeća djeluje i Društveni jazz orkestar te Komorni ansambl i Zbor) te posebne koncerte, poput Papandopulijane. Pozornost zagrebačkih intelektualnih krugova, ali i mladeži, privlače predavanja i diskusije, a posebno zapažena su bila predavanja vezana uz slavni Kandinskijev i Marcov almanah Plavi jahač iz 1912 te istraživačko -  izdavački projekt Sabrana djela Blagoja Berse koji je rezultirao s objavljenih 14 notnih svezaka. Ta i druga izdanja hrvatske glazbe, poput Livadićeva Notturna ili klavirske lirike Dore Pejačević te zvučni zapisi, CD sa snimkama Društvenih orkestara HGZ-a dostupna su za kupnju u HGZ-u. HGZ tiska i mjesečno glasilo prepoznatljivog imena HaGeZe, priređuje prigodne izložbe s građom iz svoga bogatog arhivskog fonda, a za djecu i mlade organizira glazbene priredbe, koncerte i predstave primjerene njihovoj dobi odgajajući tako novu generaciju publike i članstva.